IZ RECENZIJA IZDVAJAMO:

“...U prvom poglavlju knjige, koje je najopsežnije, autor elaborira pravo na suđenje pred zakonom ustanovljenim i nepristranim sudom, pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u razumnom roku, uz analizu velikog broja odluka ESLJP, Ustavnog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske. U dijelu koji se bavi dopunskim jamstvima autor poklanja pažnju i odredbama novog Zakona o kaznenom postupku, osobito odredbama koje se bave obranom šutnjom, pokajnicima i nezakonitim dokazima. Nastavno se govori o načelima kontradiktornosti i neposrednosti te načelu jednakosti oružja. Pretpostavkama nedužnosti posvećeno je jedno veće poglavlje uz analizu prakse ESLJP, Ustavnog suda i Vrhovnog suda te mnoge odredbe Zakona o kaznenom postupku koje su relevantne za tu materiju. Autor se osvrće na sva prava obrane: od prava na branitelja, izabranog i po službenoj dužnosti, nesmetanu komunikaciju s braniteljem, razgledavanje dokazne građe, pri čemu daje kritički osvrt na pojedina rješenja i presude. Dosta prostora autor je posvetio pravu okrivljenika na ispitivanje svjedoka te potrebi ustanovljenja jednakih prava za optužbu i obranu.

Drugi dio knjige posvećen je načelu non bis in idem, a autor se u uvodnom dijelu bavi pitanjima je li ispravno pisati non ili ne da bi nastavno govorio, najprije općenito, o zabrani dvostrukog suđenja, a zatim o konvencijama, paktovima i protokolima koji se bave ovim načelom. Analiziraju se odredbe Zakona o kaznenom postupku, Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima i Kaznenog zakona. Nakon toga autor analizira presude visokih sudova koje se bave ovim načelom i to prvenstveno odluke ESLJP ali i odlukama Suda pravde Europske unije, Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda SAD.

Treći dio knjige posvećen je za suce vrlo važnom načelu - in dubio pro reo. Već u uvodnom dijelu autor naglašava značaj ovoga načela uz prikaz povijesti njegove primjene, da bi nastavno govorio o njegovom sadržaju i smislu preko odredbe članka 3. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku.

Načelo in dubio pro reo autor analizira i preko usporedbe s načelom pravičnog postupka, te s postupkom dokazivanja uz navođenje relevantne prakse Vrhovnoga suda i odgovarajućih odredbi Zakona o kaznenom postupku. Kada govori o načelu in dubio pro reo autor analizira primjenu ovoga načela i kad je u pitanju dvojba oko nastupanja zastare kaznenoga progona s čime povezuje vrijeme počinjenja kaznenoga djela i nedostatke koje u tome pravcu nalazimo u optužnim aktima tužitelja.

Na kraju autor govori o primjeni ovoga načela kod oduzimanja imovinske koristi, vještačenja, ubrojivosti, odnosno neubrojivosti te kod povlačenja priznanja koje je okrivljenik već jednom dao, a i kod donošenja presude na temelju sporazuma stranaka.

Od osobitog je značaja citirana i široko analizirana sudska praksa visokih sudova…”

Ana Garačić, Podpredsjednica VSRH, Predsjednica Kaznenog odjela VSRH

“....autor mr. sc. Šime Pavlović na najbolji mogući način stipulira odnos između odabranih načela kada ističe: „…bez prava na pravično suđenje temeljnog prava koje sadrži članak 29. Ustava Republike Hrvatske i članak 6. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda – nije moguće ostvariti druga prava…“.

To načelo, pored temeljnog ustavnog jamstva, te posebnih jamstava „pravičnog postupka“, treba u budućnosti na temeljima demokratske sinergije pravno relevantnih okolnosti svakog pojedinačnog slučaja otvoriti prostor za ravnotežu između suprotstavljenih zahtjeva (javnog interesa za pravilnim kažnjavanjem počinitelja kaznenog djela i zahtjeva da se garancijskim jamstvima okrivljeniku nadoknadi njegov slabiji položaj u odnosu na tijela kaznenog progona), ali ne na temeljima hijerarhizacije prava, tj. konstrukcije jačih i slabijih prava, već na temeljima harmonizacije prava, tj. uspostave balansa – ravnoteže između gore spomenutih garancijskih jamstava, ravnoteže kojom će se uspostaviti uvijek zahtjevan „sustav pravde“ u donošenju odluke u kaznenom postupku.

Autor mr. sc. Šime Pavlović daje u svojoj knjizi teorijske i praktične elemente koji ustoličuju načelo prema kojem dvojbu o postojanju činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena kaznenog zakona sud rješava presudom na način koji je povoljniji za okrivljenika.

Odluke visokih sudova (Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava…) iznjedrile su razna mišljenja o tome da je načelo (pravilo) in dubio pro reo jedno pravno logično pomagalo za utvrđenje postojanja odnosno nepostojanja činjenica u kaznenom postupku, ali da ono nije dokazno pravilo. S druge pak strane, to pravilo nema samostalan značaj (u smislu članka 6. Europske konvencije), a postoje i iznimke u kojima se načelo in dubio pro reo ne primjenjuje (pri rješavanju pravnih pitanja, u slučajevima kada na okrivljeniku leži dužnost da sam iznese činjenice u svoju korist i dr.).

Širina obuhvata ove materije od strane autora mr. sc. Šime Pavlovića pruža odgovore na mnoga otvorena pitanja koja su vezana za primjenu načela. S obzirom na izloženu materiju, a posebno bogatu sudsku praksu visokih sudova, smatram da se radi o iznimno značajnom djelu koje će ne samo omogućiti „lakše ispravno tumačenje navedenih načela“, već će u mnogome olakšati rad svima onima koji dođu u situaciju primjene navedenih načela.

Mr. sc. Marijan Svedrović, sudac VSRH