Pravo međunarodnih organizacija dio je međunarodnog prava koji se prvenstveno bavi međunarodnim organizacijama kao subjektima međunarodnog prava. Shodno tome, ono obuhvaća pravna pravila koja uređuju pravni položaj, članstvo, strukturu i funkcioniranje međunarodnih organizacija. Međutim, potrebno je primijetiti da, za razliku od općeg međunarodnog prava koje ima horizontalni karakter, pravo međunarodnih organizacija ima vertikalni karakter. Naime, horizontalna priroda međunarodnog prava proizlazi u prvom redu iz suverenosti država koja podrazumijeva nepostojanje naddržavne vlasti u međunarodnopravnom poretku. S druge strane, vertikalna priroda prava međunarodnih organizacija proizlazi iz činjenice da organizacije, po uzoru na države, imaju vlastite, hijerarhijski strukturirane, pravne poretke temeljene na vlastitim konstitutivnim aktima – "ustavima." To pak podrazumijeva da su države članice podvrgnute organima tih organizacija, odnosno da su pojedini akti organa pravno obvezujući za države članice ako to "ustav" organizacije predviđa.

S obzirom na to da svaka međunarodna organizacija ima vlastiti pravni poredak temeljen na vlastitom konstitutivnom aktu – "ustavu", koji je u pravilu međunarodni ugovor, možemo govoriti i o podsustavu međunarodnog prava. Pravo svake međunarodne organizacije je tako partikularne naravi, odnosno, drugim riječima, ono je partikularno međunarodno pravo koje obvezuje države članice te samu organizaciju i njezine organe, dok države nečlanice i drugi subjekti međunarodnog prava nisu vezani njegovim pravilima ako nemaju institucionalne ugovorne odnose s tom organizacijom. Upravo stoga, pravo svake međunarodne organizacije predstavlja lex specialis u odnosu na opće međunarodno pravo kao lex generalis. Štoviše, i sam svijet međunarodnih organizacija karakterizira različitost budući da svaka međunarodna organizacija ima vlastiti pravni poredak temeljen na vlastitom konstitutivnom aktu – "ustavu", odnosno vlastiti pravni položaj, vlastito članstvo, vlastitu strukturu i vlastite funkcije koje se razlikuju od organizacije do organizacije.

Usprkos posebnosti i jedinstvenosti svake međunarodne organizacije, koja je determinirana prvenstveno razlikama u njihovim "ustavima", svijet međunarodnih organizacija karakterizira i sličnost, budući da ti isti "ustavi" sadrže brojna slična, a često i identična pravila na kojima se temelje prethodno spomenuti pravni poreci, odnosno pravni položaj, članstvo, struktura i funkcije svake međunarodne organizacije. Nadalje, međunarodne organizacije često dijele slične ili iste probleme, čije rješavanje zahtijeva primjenu sličnih ili istih pravila. Shodno tome, u praksi je postupno došlo do razvoja općih načela i pravila koja su primjenjiva na sve međunarodne organizacije. Komparativni pristup proučavanju pravnih poredaka međunarodnih organizacija omogućuje nam da, osim različitosti, utvrdimo i sličnosti i jednakosti u njima. Upravo stoga, potpuno opravdan naziv za ovaj dio međunarodnog prava je pravo međunarodnih organizacija (law of international organizations), premda su i drugi slični nazivi koji se koriste u međunarodnopravnoj doktrini također prikladni: pravo međunarodnih institucija (law of international institutions), međunarodno institucionalno pravo (international institutional law), institucionalno pravo međunarodnih organizacija (institutional law of international organizations).

Osim konstitutivnih akata – "ustava" međunarodnih organizacija, koji zauzimaju središnje mjesto u pravu međunarodnih organizacija, te ujedno predstavljaju i polaznu točku u njegovom proučavanju, možemo navesti i druga pravna pravila koja čine pravo međunarodnih organizacija. Pa tako, pravo međunarodnih organizacija obuhvaća i tzv. "institucionalne akte" organa međunarodnih organizacija koji imaju za svrhu osiguranje "unutarnjeg" funkcioniranja organizacija (poslovnici, statuti, odluke o osnivanju pomoćnih organa, odluke o primanju, suspenziji i isključenju iz članstva organizacija, odluke vezane uz proračun i druga financijska pitanja organizacija i sl.). Također, u to pravo spadaju i tzv. "(obvezujući) operativni akti" koji imaju za svrhu osiguranje "vanjskog" funkcioniranja organizacija, a čija obvezatnost proizlazi iz "ustava" tih organizacija (obvezujuće odluke, uredbe, direktive i sl.). Nadalje, dio tog prava je i pravotvorna (law-creating) praksa međunarodnih organizacija. Pravo međunarodnih organizacija obuhvaća i međunarodno ugovorno pravo – u onom dijelu koji se odnosi na međunarodne organizacije (npr. kodificirani dijelovi diplomatskog prava i prava međunarodnih ugovora, ugovori međunarodnih organizacija itd.). Naposljetku, pravu međunarodnih organizacija pripadaju međunarodno običajno pravo i opća načela prava priznata od strane civiliziranih naroda – također u onom dijelu koji je primjenjiv na međunarodne organizacije. S druge pak strane, sudske rješidbe i naučavanja najpoznatijih publicista različitih naroda (međunarodnopravna doktrina) mogu nam poslužiti kao pomoćno sredstvo za utvrđivanje prethodno spomenutih pravila.